U proljeće 2014. godine u Muzeju grada Zagreba održana je retrospektivna izložba fotografkinje Slavke Pavić, što je ujedno bila i njezina prva velika izložba u muzejskom kontekstu. Naime, iako dobro poznata u fotografskim krugovima, te od nekolicine povjesničara umjetnosti apostrofirana kao jedna od najvažnijih domaćih fotografkinja druge polovine dvadesetog stoljeća, Slavka Pavić do tada nije bila predstavljena u širini svojega opusa u važnijem muzejskom prostoru.
Koncepcija spomenute izložbe bila je načinjena uzevši u obzir svu širinu autoričina zanimanja i rada. Odabir fotografija iz gotovo šezdeset godina aktivnog umjetničkog djelovanja načinjen je u suradnji s autoricom s ciljem davanja što boljeg uvida u njezin cjelokupan umjetnički opus. Postav izložbe napravljen je po tematskom ključu, upravo s namjerom pokazivanja kontinuiteta ideja i pristupa. Slavka Pavić donirala je izložene fotografije Muzeju grada Zagreba, čime je znatno obogaćen fond fotografske zbirke i omogućeno daljnje istraživanje i kontekstualiziranje fotografske umjetnosti druge polovine dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj.
U svojem dugododišnjem radu, Slavka Pavić održala je devetnaest samostalnih i sudjelovala u više od tristo skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu te je pri tome osvojila brojne nagrade i priznanja. Osim umjetničkog, za povijest domaće fotografije vrlo je bitan i njezin pedagoški rad. Jedna je od osnivačica Ženske sekcije Fotokluba Zagreb, 1973. godine. Uz Đuru Griesbacha i Vladka Lozića, suorganizatorica je izložbi Sekcije Žene snimaju, a kasnije je postala i njihova glavna organizatorica.
Fotografijom se Slavka Pavić počela baviti 1951. godine na poticaj supruga, fotografa Milana Pavića, s kojim je kasnijih godina često surađivala. Bilo je to vrijeme rasta interesa za fotografiju i njezina potvrđivanja kao autonomne umjetnosti u Hrvatskoj. Likovni vokabular uveden tridesetih godina, koji se sastojao od novog pogleda na fotografiju i korištenja njezinih tehničkih mogućnosti, emotivne distance autora, mehaničkog shvaćanja predmeta, primjene fotograma, fotokolaža, solarizacije, dvostruke ekspozicije, sendvič negativa ili geometrizacije prizora, obogaćuje se pojavom intimističkog pristupa i individualne interpretacije, te ujedno i anticipacijom konkretne umjetnosti i umjetnosti neokonstruktivizma. Slavka Pavić će kroz čitavo razdoblje svojeg rada primijenjivati spomenute ideje, bez obzira na temu ili žanr.
Od samih početaka rada Zagreb će biti jedna od omiljenih tema Slavke Pavić. I njezina prva fotografija, Dječak, iz 1951. godine, snimljena je ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Izuzetno zrele kompozicije, svedena u prvome redu na odnos geometrijskih oblika, već ta fotografija najavit će autoricu s velikim interesom za detalje i strukture, koja će često kroz zanimljive i neuobičajene izreze reinterpretirati svakodnevne motive i varirati primarno značenje prizora. Iz iste su godine i gradski prizori među kojima se nalaze danas već antologijske fotografije kao što su Dvorišni prozor i U prolazu. Upravo u tim najranijim fotografijama Slavka Pavić koristi urbani krajolik kao podlogu za dinamičnu likovnu igru. U gradu pronalazi te sjenama naglašava geometrijske oblike.
Širenjem Zagreba na južnu obalu Save, nova arhitektura i urbanističke promjene donijet će novo vrelo inspiracije. Tako primjerice prilikom posjeta novootvorenom Zagrebačkom velesajmu u Novom Zagrebu snima dobro poznatu Kompoziciju, fotografiju ljestava prislonjenih uza zid. Jakim kontrastima slika je svedena na ritmizirani odnos linija i ploha, a motiv ljestava koje se penju i završavaju u sjeni pridodaje kompoziciji simboličko značenje. Međutim, manje je poznato kako je ta Kompozicija izvorno bila dijelom triptiha te je tako izlagana sredinom sedamdesetih godina. Širenjem plana i uvođenjem ljudske figure na druge dvije fotografije, cjelina dobiva i pripovjednu dimenziju: geometrizirani statični prostor i čovjek u pokretu.
U tom kontekstu treba izdvojiti i fotografije Konjanici, četiri snimke načinjene u blizini zagrebačkog hipodroma, koje su jedne od najpoetičnijih u čitavu autoričinu opusu. Široke bijele plohe s malim crnim mrljama konja, i na jednoj usamljene ljudske figure, stvaraju nadrealnu atmosferu s egzistencijalističkom porukom: mali čovjek i velika priroda. Motiv je to koji će Slavka Pavić ponavljati u svojim pejzažima koji su, za razliku od njezinih kontrastno izvedenih kontruktivističkih kompozicija, bogati polutonovima i detaljima i organizirani u nekoliko planova.
U to vrijeme nastat će brojne fotografije prometnica. Stilski variraju od distanciranih bilježenja u maniri nove topografije do različitih slika nastalih eksperimentiranjem prilikom razvijanja, pojačavanjem kontrasta s ciljem dobivanja grafičkog dojma. Slavka Pavić također pokazuje interes za marginalno. Kroz sedamdesete godine nastaje čitav niz fotografija prometnih znakova: Bilo je to u doba promjena kada se odjednom na ulicama pojavilo sve više i više znakova koji su govorili ovuda da, onamo ne. Određivali su naše kretanje, usmjeravali ga, zabranjivali. To sam jednostavno morala zabilježiti. Bili su to novi objekti koji su dali izgled gradu, ispričala je Slavka Pavić Branki Hlevnjak u intervjuu objavljenom na stranicama Ulupuh-a.
Slavka Pavić autorica je i brojnih fotografija grada Zagreba i njegovih promjena, koje danas gledamo kao svojevrsne podsjetnike minulog vremena. Njezina uloga u povijesti domaće fotografije od velikog je značenja. Formalno je inovativna, otvorena eksperimentu i propitivanju likovnih mogućnosti i tehničkih zakonitosti medija. U svojim fotografijama gotovo uvijek zadržava pripovjednu komponentu i osobni komentar, što njezine fotografije čini značenjski višeslojnima, a nju kao autoricu definira kao predstavnicu subjektivne fotografije.